U većini društava briga (za djecu, bolesne osobe, starije osobe, itd.) promatra se kao „ženski posao“. Studije provedene u različitim sredinama pokazale su da očevi doprinose samo jednu trećinu do jedne četvrtine vremena neposrednoj brizi o svojoj djeci u odnosu na vrijeme kojim doprinose žene. Ovakvo nejednako sudjelovanje u roditeljstvu ukorijenjeno je u načinu na koji su djevojčice i dječaci odgojeni.
Na primjer, u mnogim društvima djevojke provode većinu svog vremena u kući gdje pomažu u kućanskim poslovima i brinu o mlađoj djeci. Čak i kada se djevojčice igraju, često dobivaju igračke koje naglašavaju roditeljstvo i kućne poslove (npr. lutke ili set za kuhanje). S druge strane, dječake često ohrabruju da se igraju na otvorenom, a odgovaraju ih od igranja s lutkama ili sudjelovanja u drugim „ženskim“ igrama. Kako odrastaju, tako dječake sve više i više usmjeravaju prema onome što se generalno smatra „muškim“ igrama kao što su sport ili igranje automobilima ili oružjem, ili prema „muškim“ kućnim poslovima kao što je pomaganje njihovim očevima pri popravljanju stvari u kući.
Dječake rijetko potiču da se brinu za manju djecu na isti način kao djevojčice ili da sudjeluju u kućanskim poslovima. Ako i kad muškarci postanu očevi, njihov najvažniji doprinos često je promatran kroz ulogu hranitelja, u financijskom smislu, nego kao roditelja. Često se, u stvari, na muškarce gleda kao nesposobne za vođenje brige o djeci i, u izvjesnoj mjeri, ovlaštene od strane društva da ne sudjeluju u tome. Ukratko, žena vodi brigu, a muškarac donosi novac. Čak i kada muškarac želi igrati aktivnu ulogu u smislu brige o djeci, socijalne ustanove – od obitelji, škole, poslodavaca, zdravstvenih ustanova, nevladinih organizacija i vojske pa do društva u cjelini – uskraćuju mu tu mogućnost.
U posljednjoj godini radionica fokus je stavljen na razgovor o preuzimanju aktivne uloge oba partnera u roditeljstvu te su teme radionica: Kako to misliš?, Muškarac kao skrbnik, Trudnoća… da ili ne?, Biti majka, Sve u isto vrijeme, Što je posao žene?