Cilj: Diskutovati o kulturi ćutanja koja postoji u vezi sa nasiljem u porodici i vezama i razmisliti o tome šta djevojke mogu uraditi kada se one ili neko koga one znaju nađe u nasilnoj vezi.
Potrebni materijal: Flipchart papir i markeri
Preporučeno vrijeme: 45 minuta
Planiranje: Kao i kod drugih aktivnosti o nasilju, važno je istražiti postojeću podršku u zajednici gdje bi žene mogle da se obrate za pomoć u slučaju iskustva sa nasiljem u vezi. Ova lista trebalo bi da uključuje bolnice; klinike i grupe za podršku koje se konkretno bave pitanjem rodno zasnovanog nasilja ili nasilja u porodici; preporučene socijalne radnike, psihologe, itd. i bilo koje druge raspoložive resurse. Ako je moguće, kreirajte letak u kome su navedeni ovi resursi i podijelite ga učesnicima na kraju aktivnosti. Tokom aktivnosti, obratite pažnju na reakcije učesnika i da li je nekome možda potrebna posebna pažnja zbog teme o kojoj se govori.
1. Pregledajte sa učesnicima neke od znakova upozorenja da je neko možda u vezi koja je nasilna ili potencijalno nasilna (pogledajte uvodni dio, ako je potrebno).
2. Zamolite učesnike da zamisle neku osobu koja doživljava nasilje u intimnoj vezi ili u njegovoj/njenoj porodici i razmišlja da razgovora sa nekim o tome. Recite im da razmisle o sumnjama ili zabrinutostima koje bi ova osoba mogla imati zbog “razbijanja tišine.”
Zamolite ih da zamisle izazove dopiranja do nekoga ko doživljava nasilje i pružanja podrške toj osobi. Recite im da razmisle o sumnjama ili zabrinutostima koje bi neko mogao imati u vezi sa dopiranjem do te osobe i pružanja podrške toj osobi, bilo da se radi o prijatelju, članu porodice, radnom kolegi ili komšiji.
3. Otvoriti diskusiju koristeći sljedeća pitanja.
5. Nakon diskusije zamolite grupu da nabroje sve resurse u zajednici za koje znaju namijenjene ženama koje su u nasilnoj vezi. Možete postaviti pitanje: “Ako mislite da je vaša prijateljica u nasilnoj vezi, šta biste joj preporučili kome ili gdje da se obrati za pomoć? Dok učesnici navode imena resursa, zapisujte ih na tabli. Voditelj bi trebalo takođe da spomene mjesta gdje se djevojka može obratiti za pomoć i da podijeli letke koji sadrže ove lokacije.
6. Koristite pitanja ispod da započnete diskusiju o teškoćama razgovora o nasilju i mogućim rješenjima.
MOGUĆNOST: Za skupine koje imaju više vremena i koje mogu dublje ući u temu, koristite Dodatnu građu. Pročitajte “Tabelu s činjenicama” kao uvod, a zatim im dajte otiskane preslike “testa” o tome nalaze li se u nasilnoj vezi kojeg bi trebali popuniti nasamo. Kasnije nastavite s raspravom ostatka tabele s činjenicama. Ovo je izuzetno osjetljiva vježba, stoga jedna od mogućnosti može biti ne popunjavati test, već ga koristiti kao smjernicu za raspravu o tome koji su znakovi nasilne veze.
Ženama koje trpe nasilje može biti vrlo teško govoriti o tome i tražiti pomoć. Neke žene možda strahuju kako će se njihov partner osvetiti ako zatraže pomoć ili pokušaju otići. Druge možda osjećaju obavezu ostanka u nasilnoj vezi, posebice ako su u braku i/ili ako su uključena djeca. Za neke žene, ekonomske posljedice napuštanja intimnog muškog partnera nadmašuju emocionalne ili tjelesne patnje. Sve u svemu, postoje različiti čimbenici koji utječu na odgovor žene na nasilje. Važno je ne osuđivati žene koje ne napuštaju veze u kojima doživljavaju nasilje, već razmisliti o tome kako možete pomoći ovim ženama, kao i muškarcima, kako bi shvatili posljedice nasilja i važnost stvaranja zajednica u kojima žene mogu živjeti svoje živote bez nasilja.
Što činiti ako je vaš prijatelj/prijateljica u nasilnoj vezi:
IZOLACIJA
Nasilan muškarac različitim metodama izolira ženu od obitelji, prijatelja, vanjskog svijeta…Izolacija ima mnogo oblika: isključivanje telefona, zaključavanje, vrijeđanje njenih prijatelja, oduzimanje dokumenata…
TRENUCI “NJEŽNOSTI”
Muškarac koji zlostavlja ženu u nekim je trenucima ljubazan i nježan, sve do sljedećeg čina nasilja. On joj kupuje cvijeće, parfeme, idu u šetnju, kupuje poklone djeci, ljubi je… Ova pozitivna ponašanja i obećanja ženi daju nadu za promjenu. Kako vrijeme prolazi, ti trenuci postaju sve rjeđi.
POTPUNA KONTROLA
Cilj nasilnika je kontrola žene. Nasilnik je obično kontrolor koji odlučuje u svim situacijama koje se odnose na život žene. On odlučuje što ona treba učiniti, kada i što govoriti, što treba misliti, kada telefonirati, koliko novca joj je potrebno. Ova kontrola je ono što on predstavlja kao svoju ljubav i brigu za nju.
ZASTRAŠIVANJE
Zastrašivanje je jedna od uspješnijih tehnika kontrole. Nasilnik ostvaruje kontrolu stalnim zastrašivanjem: Zapalit ću ti kosu, bacit ću te s krova, isjeći ću te na komade, naći ću te gdje god otišla… Često se ove prijetnje odnose na djecu ili nekog bliskog žrtvi: roditelje, sestre i braću.
DJEVOJKE I RAD
Jedno od najvećih dostignuća pokreta za rodnu ravnopravnost je veći udio žena u radnoj snazi. Kako se stopa nataliteta smanjila, a razina obrazovanja povećala, žene su postale sposobne preuzeti i kućne i profesionalne uloge, često balansirajući između obje istovremeno. Kao dio radne snage, one su proširile svoju zastupljenost u različitim područjima: tradicionalno zaposlene samo kao medicinske sestre, sluškinje i učiteljice, žene su sada zaposlene kao kirurzi, IT tehničari, kao i na poslovima kojima su ranije dominirali muškarci. Iako je važno istaknuti ova dostignuća, žene se i dalje suočavaju s mnogim preprekama; za djevojke, ove izazove često složenijim čini nedostatak profesionalnog iskustva i potreba da se uravnoteže škola i posao (a ponekad i majčinstvo).
Značaj zapošljavanja djevojaka
Prelazak mlade osobe u zrelo doba uglavnom je prelazak iz stanja ovisnosti u neovisnost (Curtain, 2001.). Plaćeno zaposlenje mladima pomaže u stjecanju samostalnosti i kontrolu nad svojim životima i odlukama (PC i ICRW 2000. godine; Mensch et al., 1999.). Plaćeno zaposlenje može promovirati i nečije samopoštovanje i društveni status, kao i razviti stručne i osobne vještine važne za više zadovoljavajuću i produktivniju adolescenciju i zrelo doba. Plaćeno zaposlenje djevojkama predstavlja mogućnost odvajanja od tradicionalnih uloga supruga i domaćica, što im omogućava razvoj identiteta izvan onih supruge ili djeteta (Mensch et al., 1999.). Osim toga, sredstva za neovisnu egzistenciju često su važan element pregovaračke moći žena u braku i , kao i odluka odnose na planiranje obitelji (ibid., 1999.). Povijesno promatrano, diskurs povezan s mladima i zapošljavanjem fokusirao se na zabrinutosti u pogledu dječjeg rada. Od ranih 1900-ih, međunarodna zajednica pristala je na niz konvencija za ograničavanje dječjeg rada. Godine 1973., međunarodnim sporazumima je ustanovljeno da bi minimalna radna dob trebala biti ista starosna dob kada se završi minimalno potrebno školovanje (oko 15 godina starosti u većini zemljama). Osobama mlađima od 18 godina ne bi trebalo biti dozvoljeno raditi u odjelima koji ugrožavaju njihovo zdravlje, sigurnost ili moral. Pored ovih konvencija, UNICEF i Međunarodna organizacija rada usvojili su dodatne propise za zaštitu mladih na radnom mjestu, zauzimajući snažan stav o “najgorim oblicima dječjeg rada” uz poziv za posebnu zaštitu djevojčica. Iako su sve ove mjere imale dobre namjere, one su imale neke štetne sporedne učinke. Povećani propisi doveli su do toga da u mnogim područjima odbijaju zaposliti mlade koji žele ili moraju raditi. Shodno tome, radna mjesta koja mladi uspijevaju naći češće su izvan zakona, što povećava vjerojatnost da će biti izloženi opasnim situacijama na poslu, gdje su njihova prava i dobrobit ugroženi.