Vršnjaci imaju središnje mjesto u odrastanju mladih, a prijateljstva i prve simpatije predstavljaju važan resurs u individualnom razvoju i socijalizaciji. Također, istraživanja pokazuju da u kontekstu obrazovanja vršnjaci trebaju biti integralan dio obrazovnog procesa, pri tome se misli na njihovo direktno sudjelovanje u dizajnu, realizaciji i evaluaciji programa koji su im namijenjeni. Savezništvo s vršnjacima u kontekstu prevencije nasilja i promocije zdravlja doprinosi transformaciji normativa i okruženja te mobilizira mlade da budu nositelji pozitivnih promjena.
No, postavimo pitanje tko su vršnjaci i što različite osobe čini vršnjacima? Iako će prva asocijacija na vršnjake biti uzrast, to nije jedini faktor koji povezuje dvoje ili više ljudi. Glazba, stil oblačenja, hobiji, zanimanje, interesne sfere, sport i druge karakteristike zajedničke ljudima također ih čine vršnjacima. Upravo je suština vršnjačkih odnosa sličnost, odnosno zajedničke karakteristike koje ih povezuju.
Vjerojatno ste do sada imali priliku upoznati se s različitim programima vršnjačke edukacije, no bez obzira na to koliko znate o nekom programu, posebno je važno razumjeti što znači vršnjačka edukacija kroz prizmu efektivnosti rada s mladima te kako vršnjačka edukacija predstavlja dopunu formalnom obrazovanju.
Tko su vršnjaci u kontekstu vršnjačke edukacije? Na ovim područjima termin vršnjaci asocira na uzrasnu sličnost, međutim, vršnjaci se mogu definirati različitim zajedničkim karakteristikama koje nisu nužno vezane uz uzrast.
Primjeri različitih oblika vršnjačke edukacije:
Program vršnjačke edukacije među djevojkama podrazumijeva da obučene djevojke ili žene educiraju druge djevojke ili žene. Isto vrijedi i za muškarce, a spolna poveznica ove ciljne grupe dovodi u vršnjački kontekst.
Program vršnjačke edukacije u zatvorima podrazumijeva da obučeni osuđenici educiraju druge osuđenike.
Nastavnici koji su obučeni da educiraju svoje kolege također mogu provoditi program vršnjačke edukacije educirajući druge nastavnike.
Iz ovih primjera možete zaključiti da su karakteristike koje, osim uzrasta, definiraju vršnjake spol, interesne sfere, hobiji, rod i druge sličnosti koje pripadaju zajedničkom identitetu onih koji su vršnjački edukatori s onima s kojima vršnjački edukatori provode edukaciju.
Vršnjačka edukacija pristup je u kojem član neke specifične grupe (definirane brojem zajedničkih karakteristika, kao što su rod, uzrast, socijalni status ili glazba) dobiva mogućnost razvijanja vještina i znanja na osnovi kojih postaje vršnjački edukator unutar veće grupe s kojom dijeli vršnjačke sličnosti. Da bi mladi postali vršnjački edukatori, potrebno je da steknu kompetencije, tj. znanja i vještine, a što postižu sudjelovanjem na osnovnom treningu vršnjačke edukacije, a zatim usvajaju praktično iskustvo kroz realizaciju radionica koje superviziraju treneri. Nakon toga vršnjački edukatori prolaze napredne obuke, a na osnovi kojih dodatno usavršavaju svoje znanje i vježbaju tehnike poučavanja i edukacije.
Osmišljena je da doprinese razmjeni provjerenih informacija i znanja među vršnjacima i međunarodne i lokalne evaluacije, a istraživanja pokazuju da je uključenost vršnjaka osnova za transformativno djelovanje. Transformirati možemo stavove mladih, kulturu na nivou razreda, normative u školi i zajednici, okruženje u kojem vršnjaci provode svoje vrijeme.
Cilj je osnaživanje mladih pri prepoznavanju i adekvatnom odgovaranju na različite situacije u kojima se mogu naći, a u našem slučaju to su: nezdravi odnosi, negativan vršnjački pritisak, rigidna i potencijalno štetna društvena pravila, nasilje, stigma i diskriminacija.
Osnova djelovanja vršnjačke edukacije temelji se na činjenici da su ljudi „receptivniji“ na informacije koje dolaze od njihovih vršnjaka i da će mladi ljudi prije tražiti pomoć/podršku/informaciju od vršnjaka nego od odraslih. U tom kontekstu, vršnjačka edukacija ne smije biti samostalan program, već je važno povezati postojeće servise s programom i omogućiti vršnjačkim edukatorima da budu poveznica između, na primjer, pedagoga, razrednika, socijalnog radnika s jedne i mladih s druge strane.
Zbog individualiziranog pristupa, vršnjačka edukacija omogućava osnaživanje mladih da prepoznaju i adekvatno odgovore na različite situacije u kojima se mogu naći. Program Y u različitim oblastima obiluje simuliranim situacijama koje mladima nude mogućnost da u sigurnom okruženju „iskuse“ situacije u kojima se mogu naći tijekom odrastanja i da nauče efektivne strategije suprotstavljanja prije nego takve situacije zaista i prožive.
Mladi ljudi prihvaćaju vršnjačku edukaciju i dokazi širom svijeta pokazuju pozitivne rezultate o utjecaju vršnjačkih edukatora. U kontekstu utjecaja, možemo reći da vršnjačka edukacija ima šest nivoa utjecaja:
Postoji mnogo načina na koji se može provoditi vršnjačka edukacija:
Vršnjački edukator je, u slučaju srednjih škola, učenik/ica koji posjeduje vještine neophodne za planiranje i izvođenje vršnjačke edukacije u srednjim školama. Treniran/a je da primjenjuje pedagoške principe u radu s vršnjacima i posjeduje kompleksne informacije i tehnike ključne za edukaciju vršnjaka, koristeći prijateljski pristup i vještine vršnjačke edukacije.
U nastavku navodimo nekoliko ključnih principa u realizaciji programa vršnjačke edukacije:
Vršnjačko savjetovanje?
Nije pravo psihološko savjetovanje, već predstavlja podršku mladima pružanjem osnovnog savjetovanja, tj. ciljnih informacija na temelju kojih mladi mogu donositi informirane odluke.
Ne podrazumijeva stav „moraš“, već nudi izbore zasnovane na točnim informacijama.
Vršnjačka edukacija jest specifičan pristup u kojem mladi ljudi tijekom treninga vršnjačke edukacije dobivaju relevantno znanje na temelju kojeg korigiraju stavove koji su preduvjet za sudjelovanje u preventivnim aktivnostima. Tijekom obuke, vršnjački edukatori sudjeluju u seriji povezanih aktivnosti koje jačaju njihovo samopouzdanje, jačaju vještine participativne edukacije, vještine vršnjačke edukacije, vještine timskog rada i vještine koje su osnova vršnjačke edukacije, a temelje se na primjeni pedagoških metoda u radu s vršnjacima.
Program vršnjačke edukacije doprinosi razvoju sljedećih vještina:
1. Kognitivne vještine
– selekcija, analiza informacija; kritičko razmišljanje; rješavanje problema; razumijevanje posljedica; donošenje odluka; prilagodljivost; kreativnost.
2. Upravljanje emocijama
– nošenje sa stresnim situacijama (uključuje motivaciju); osjećaj odgovornosti; posvećenost; upravljanje stresom; upravljanje osjećanjima; samokontrola; sposobnost evaluiranja svojih postupaka i sposobnost ispravljanja „negativnih“ oblika ponašanja.
3. Interpersonalne vještine
– uključuje komunikaciju; asertivnost; pregovaranje/odbijanje; kooperativnost; empatiju; timski rad.
Provođenje kvalitetnog programa edukacije baziranog na vršnjačkom i participativnom učenju zahtijeva obučene edukatore/trenere/voditelje koji koriste adekvatne pedagoške metode u radu s mladima. Jako je važno primjenjivati ove metode na način koji motivira sudjelovanje sudionika u različitim obrazovnim iskustvima, omogućiti individualizirani pristup temama, uvažavajući činjenicu da svaka mlada osoba ima vlastite potrebe, očekivanja i mogućnosti.
Često svjedočimo edukacijama u kojima osoba koja vodi radionicu ili prezentaciju ne uključuje sudionike u sam proces pa takve prezentacije vrlo brzo postanu monotone, zamorne za praćenje i dokazano su neefikasne. Mlade treba promatrati kao partnere u procesu učenja, stoga odnos nastavnika/edukatora treba reflektirati takav stav. To je moguće postići primjenom prijateljskog pristupa u kombinaciji s vještinama vršnjačke edukacije koje, iako ih svrstavamo u kontekst vještina vršnjačkih edukatora, mogu biti dio seta kompetencija i nastavnog osoblja.
Iako ih svrstavamo u kategoriju vještina vršnjačke edukacije, ove su vještine krucijalne i u kontekstu rada voditelja i nastavnika, posebno ako primjenjuju participativne metode rada. U nastavku navodimo i interpretiramo ključne vještine vršnjačke edukacije.
Komunikacija je osnovni instrument u edukaciji, stoga komunikaciju treba prilagoditi onima kojima je edukacija namijenjena. Voditelji trebaju koristiti jezik razumljiv sudionicima. Ipak su sudionici ti koji prolaze kroz proces edukacije, stoga ista treba biti prilagođena njihovim specifičnim potrebama i individualnim mogućnostima. Pojedini voditelji laku upadnu u zamku s namjerom da korištenjem sofisticiranih termina dokažu svoju „educiranost“ i kompetencije, a zanemarujući pri tome izraženu mogućnost da sudionici većinu izrečenog djelomično ili u potpunosti ne razumiju.
Jezik, tj. složenost termina koje koristimo relativni su u odnosu na sudionike. Ukoliko obrađujete temu rodno zasnovanog nasilja, a pritom sudionici nisu prethodno sudjelovali u radionici/ama koje obrađuju pitanje roda i rodnih normi, utoliko je važno prvo objasniti što su to rod i rodne norme, a zatim obrađivati tu oblast. Ali ako nemate vremena i dostupno vrijeme je dovoljno isključivo za radionicu koju trebate provesti, onda je važno da vaš jezik bude potpuno simplificiran, uvažavajući činjenicu da sudionici ne poznaju složene termine te je upotreba takvih termina faktor koji negativno utječe na kvalitetu i razumijevanje kao ishod komunikacije.
Vrlo je važna neutralnost voditelja u kontekstu projekcije vlastitih uvjerenja na mišljenje sudionika, posebno u kontekstu rodnih pitanja. Rodne norme i rodni stres koji nastaju kao posljedica rodne fluidnosti u nesenzibiliziranom i osuđujućem okruženju mogu biti generatori izraženog nezadovoljstva pa je važno da edukatori/voditelji razumiju teme kao što su:
Tijekom radionice voditelj uključuje sudionike u proces učenja. To možemo postići kroz rad u grupama, diskusije, ali i upotrebom pitanja na osnovu kojih, kroz odgovore sudionika, voditelj prolazi kroz svaku pojedinačnu temu.
Naglasite da ne postoje pogrešni odgovori! Za kvalitetnu interakciju potrebni su vam sugovornici, odnosno mladi ljudi koji se uključuju u interakciju s nastavnikom/edukatorom ili s vršnjacima tijekom radionice. Posebno je važno da mladi osjećaju da ih interakcija neće dovesti u situaciju u kojoj će zbog odgovora njihov status u grupi biti narušen. Ako mladi daju pogrešne odgovore, iskusni edukator ili nastavnik svojim verbalnim ili neverbalnim znakovima ne smije pokazati da se radi o pogrešnim odgovorima. To će i ostalim sudionicima poslati poruku da se mogu javljati i nuditi vlastita mišljenja, bez bojazni da će pogriješiti i izložiti se neugodnoj situaciji. Upravo je ovakva klima ključna za dinamične diskusije i interakciju u procesu učenja i izučavanja sadržaja Programa Y.
Sudionika kroz interakciju postavljamo u centar učenja, no pri tome je važno koristiti adekvatne tehnike ohrabrivanja sudionika kako bi se aktivno uključili u razgovor i/ili diskusiju, aktivno odgovarali na vaša pitanja, sumirali zaključke i sl. U radu sa sudionicima koje ne poznajete i s kojima niste izgradili povjerenje potrebno je koristiti interakciju koja je prijateljska, ohrabrujuća i ne daje prostor da se sudionici prilikom komunikacije ili davanja pogrešnog odgovora osjećaju neugodno. Komunikaciju treba promatrati kao prostor, radni prostor, u kojem svi koji sudjeluju osjećaju opuštenost i sigurnost.
U nastavku teksta nudimo vam informacije o tehnikama koje doprinose interakciji sudionik – voditelj i učenik – sudionici.
Neodvojivi dio interakcije je reakcija voditelja/nastavnika i ostalih sudionika na interakciju.
Prema odgovorima sudionika voditelji moraju imati poseban senzibilitet. Korisno je na početku radionice objasniti da ne postoje pogrešni odgovori i da je svaki odgovor dio procesa formiranja konačnog zaključka diskusije ili obrade određene teme.
Ako postavite pitanje i dobijete netočan odgovor, pogrešan pristup bi izgledao ovako:
Sudionik: Asertivna komunikacija je komunikacija tijelom!
Reakcija edukatora: Ne, to nije točno. Govor tijela nazivamo neverbalnom komunikacijom.
Ovakva reakcija naglašava da je sudionik dao pogrešan odgovor, a uzimajući u obzir činjenicu da nitko ne voli javno griješiti, reakcijom „Ne“, voditelj je jasno dao do znanja da je sudionik pogriješio što ovoga postavlja u neugodan položaj.
Ovo je posebno važno pravilo s obzirom na to da su adolescenti posebno ranjiva populacija koja intenzivno njeguje i štiti vlastiti identitet, posebno pred drugim vršnjacima.
Reakcija na interakciju je snažan alat u ohrabrivanju sudionika da se uključe u proces, dok je neadekvatna reakcija na interakciju snažan alat za obeshrabrivanje sudionika.
Ohrabrujuća reakcija na interakciju bila bi: Hvala vam na odgovoru, no da vidimo ostala mišljenja. Što drugi misle?
U tom slučaju važno je doseći točan odgovor i na kraju ga ponoviti:
Sudionik 1: Asertivna komunikacija je komunikacija tijelom!
Edukator: Hvala, ima li netko drugo mišljenje?
Sudionik 2: I ja mislim isto.
Edukator: Hvala i vama, ovo postaje zanimljivo. Idemo dalje, što ostali misle?
Sudionik 3: Mislim da je asertivnost vještina koja nam omogućava da jasno kažemo vlastito mišljenje ili stav o nečemu.
Edukator: Točno (povišena intonacija), asertivnost i neverbalna komunikacija nisu (povišena intonacija) ista stvar, tj. ti termini nemaju isto značenje. Asertivnost je…., a neverbalna komunikacija je….
U edukaciji gestikulaciju možemo svrstati u pomagalo jer nam omogućava da pokažemo određene oblike, objekte ili poruke. Dovoljno je rukom u praznom prostoru iscrtati krug pa će sudionici znati što govorite, a da to ne izustite. Ruke nam omogućavaju da vizualiziramo, tj. pomognemo sudionicima u vizualizaciji važnih činjenica, tema, oblika i sl. Ljubav možete pokazati prstima kojima napravite oblik srca. Nulu možete pokazati s dva prsta (spojeni vrhovi palca i kažiprsta). Prsti i ruke otvaraju novu dimenziju u komunikaciji, a za voditelje s bogatim iskustvom neizostavan su alat u svakodnevnoj komunikaciji i poslu.
Kretanje u prostoru doprinosi dinamici radionice, skretanju pažnje sudionika, kao i u smirivanju nemirnih sudionika. Tijekom radionica voditelj prilazi sudionicima do udaljenosti koja je prihvatljiva i ne narušava intimni prostor osobe pa takav vid korištenja prostora doprinosi komunikaciji i uspostavljanju kvalitetnije komunikacije sa sudionicima.
Kretanje nam omogućava i da skrenemo pažnju sudionika koji su nemirni. Kombinacijom s drugim vještinama, kretanje može biti sjajan alat za smirivanje nemirnih sudionika ili vraćanje pažnje sudionika na ono o čemu govorite.
Adekvatna intonacija omogućava brojne koristi u kontekstu kvalitete komunikacije i edukacije. Kao što važan termin podvučemo crvenom bojom na flipchart ploči, tako i intonacijom možemo izdvojiti važne informacije, važne termine i činjenice vrijedne naglašavanja. Intonacija nam omogućava i da oplemenimo komunikaciju varijacijama koje istu čine zanimljivijom. Monotona i jednoobrazna komunikacija lako gubi intenzitet i postaje zamorna i dosadna.
Ako vidimo da su pojedini sudionici izgubili pažnju, intonacijom je možemo vratiti pa čak i smiriti nemirne sudionike ako je koristimo u kombinaciji s kontaktom očima i kretanjem u prostoru. Jednostavno, krenite prema nemirnim sudionicima, usmjerite pogled prema njima, koristite pozitivan izraz lica i pojačajte intonaciju. Sudionici će primijetiti da se krećete prema njima, intonacijom ćete poslati poruku važnosti onoga o čemu govorite, a osmijeh na licu će poslati poruku da je vaš odnos prijateljski i da su vaše namjere pozitivne.
Razgovor o osjetljivim pitanjima često je popraćen smijehom i komentarima koji potiču smijeh, a koji ne moraju biti smiješni. Ponekad mogu biti uvredljivi, a ako voditelj ne kontrolira situaciju, smijeh nečijoj ispovijesti tijekom radionice ili nečijem komentaru može dovesti u neugodnu poziciju osobu na koju se to odnosi, a ujedno se takvo ponašanje promatra i kao forma nasilja. Voditelji posebno moraju voditi računa o kontroli takvog ponašanja.
Komentar: davanje etiketa je forma nasilja koja ostavlja posljedice na mentalno zdravlje osoba koje su mu izložene. Na kratkoročnom planu u kontekstu edukacije, sudionik izložen prozivkama neće se uključivati u interakcije nakon ovakve situacije. Također, ostali će sudionici biti oprezni u javljanju i uključivanju u diskusije u strahu da se i njima ne dogodi ista situacija. U kontekstu dugoročnih posljedica, može se dogoditi da sudionik dobije epitet koji će njegovi/njezini vršnjaci koristiti i nakon radionice, a što može biti izrazito opasno.
Ovaj primjer naglašava potrebu za uključivanjem iskusnih edukatora ili trenera u razgovore o osjetljivim pitanjima. Otvoriti ova pitanja, a na kraju ne stvoriti pozitivan ambijent u kojem će se sudionici ugodno osjećati, može biti kontraproduktivno i stvoriti više štete nego koristi.
Voditelj mora uvažavati različita mišljenja i različite stavove. Stoga stereotipni stavovi i ponašanja ne smiju biti edukatorov predmet izrugivanja i osude. Potrebno je kroz adekvatne edukacijske metode ponuditi sudionicima informacije, potaknuti transformaciju štetnih i rigidnih stereotipnih stavova, a sve navedeno u konačnici može nas dovesti i do promjene ponašanja. Takve intervencije treba promatrati kao proces te zadatak voditelja nije da nameće stav, već da pomogne sudioniku da prilagodi svoj, a na osnovu točnih i provjerenih informacija i činjenica.
Prilikom korištenja interaktivnih metoda važno je izbjegavati najtradicionalniju i vrlo štetnu metodu interakcije. Mislimo, na primjer: „Reci nam ti što je asertivnost.“ Da sudionici mogu odgovoriti na tako direktna i prozivajuća pitanja, vjerojatno ne bi sjedili na mjestu sudionika, već bi stajali pokraj vas. Interakcija je pristup koji se uvježbava, a na osnovi specifičnih metoda (pitanja otvorenog i zatvorenog tipa, stvaranje okruženja u kojem sudionici slobodno iznose svoje mišljenje bez opreza i straha da ne pogriješe i sl.) edukator treba ohrabriti uključivanje sudionika i njihovu interakciju s edukatorom i s drugim sudionicima (diskusije).
Ako koristimo metodu „reci nam ti“, sudionike dovodimo u neugodnu poziciju, posebno ako ne znaju odgovor ili su sramežljivi i boje se javnog nastupa.
Tijekom razgovora ili diskusije sa sudionikom/com, voditelj treba pratiti neverbalne znakove koji mogu reći da je sudioniku/ci neugodno nastaviti razgovor ili da ga/je određena tema čini uznemirenim. Ako primijetite da je osobi neugodno, zahvalite se sudioniku/ci na sudjelovanju i nastavite radionicu novim pitanjem upućenim cijeloj grupi.
Voditelji trebaju biti svjesni činjenice da je teško reći sve u vremenu koje imate. Zapravo, nikada nećete imati dovoljno vremena da kažete sve što je važno i što mislite da trebate reći. Često je teško procijeniti što je sudionicima važno da bi osigurali bolje razumijevanje kompleksnijih tema koje ćemo kasnije obrađivati.
Stoga, od presudnog je značaja da voditelj bude svjestan vremena koje ima na raspolaganju i mogućnosti koje mu to vrijeme nudi. Ukoliko voditelj radi sam, tj. nema partnera/icu koja bi ga podsjećala na preostalo vrijeme, korisno je napraviti vlastiti raspored u kojem definirate vrijeme za svaku pojedinačnu sesiju, tj. temu. To vam omogućava da dobijete osjećaj koliko kasnite ili koliko ste vremena uštedjeli na prethodno implementiranim sesijama što je osnova za orijentaciju u preostalom vremenu i temama.
Ovaj edukativni program zahtijeva intenzivnu pažnju u kontekstu upravljanja vremenom jer je tijekom testiranja svaki nivo edukativne igre pobuđivao interes mladih da aktivno diskutiraju o gotovo svakom pitanju koje je obuhvaćeno igrom, pa je moguće da, ako upravljanje vremenom nije adekvatno, određena diskusija umanji šansu da se u okviru planiranog vremena završe svi nivoi i time onemogući završetak edukativne igre.